Fotkam, kuham, putujem https://blog.dnevnik.hr/okusi-tastes

četvrtak, 13.09.2007.

Dijalog u tami

Danas sam s prijateljicama govorila o sljepoci te se prisjetila jednog starog posta koji je u originalu objavljen prije tri godine.

u podnaslovu:
Jedan sat sljepoce

Tama je svakim zavojem postajala mracnija a oci su razaznavale sve manje. Srce mi se penjalo u glavu i bijesno bubnjalo u usima. Lijevom sam rukom klizila gelenderom a desnom cvrsto stiskala ruku od Malog. Gelenderu je dosao kraj a nas cetvero odraslih i dvoje hrabrih vitezova smo se nasli u potpunom najpotpunijem Mrklom Mraku. U pocetku nase sljepoce. U mislima su mi odjekivale rijeci voditeljice u predvorju Mraka, u polutami: "Ako vam tama postane neugodna, zatvorite oci." U Mrklom Mraku nije bilo privikavanja na tamu. Oci jednostavno vise nista nisu vidjele. Nista. Tako izgleda sljepoca. "Primjetit cete da ce vasa druga osjetila brzo preuzeti nedostatak vida, bolje cete cuti i mirisati." Zatvaranje ociju nije pomagalo, tijelo su u valovima preplavljivali valovi vrucine i hladnoce, lovila me panika, vrtilo mi se u glavi a koljena su postajala meka. Pomisljala sam da se vratim, sad i odmah. Kao spas su nam dosli glasovi jedinih iskrenih - djece. "Ja se bojim, hocu van" vikali su moj Mali i njegov najbolji prijatelj Buljooki Ljepotan. "Hocu natrag", gotovo su pocinjali plakati jedan i drugi. Vec sam htjela reci "okej, idemo" (a i mama od Buljookog je priznala kasnije isto) kadli se odnekud cuo glas. Jedan od najljepsih i najugodnijih muskih glasova koje sam ikada cula. "Koga to cujem, kako se zoves? Ja sam Andreas" probio se do nas. To je znaci nas slijepi vodic po ovom podzemlju. Briznim je glasom dosao do mojeg Malog i Buljookog, drzao prvo jednog a onda drugog i ponovno se predstavio. "Ja cu vas voditi kroz Mrak i tu cete dozivjeti puno toga. Ne trebate se bojati". Obojica povicu placnim glasom "ali mene je uzasno strah". Andreas je nastavljao pricati svojim umirujucim glasom: "Poznajete li Pcelicu Maju?" upitao je. "Sad cu vas najprije dovesti do jednog mosta. Njega je izgradio skakavac Flipp. A mozda ga i sretnemo putem." U meni je napetosto kopnila a Andreas je nastavljao tisim glasom: "A poslije cemo doci do jednog psa ali to nemojte reci velikima. Uplasit ce se jako. Nemojte im odati ovu tajnu." Vec sam ih "vidjela" obojicu kako klimaju glavama a odgovaraju: "u redu." Moja je panika popustala a tijelo se oslobodilo grca. Andreas je pitao obojicu: "Hocemo li onda krenuti zajedno, otici do mosta koji je izgradio Flip?" I obojica su potpuno ohrabreni viknuli: "Daaaaaa". I mame su bile ohrabrene i ipak spremne za nastavak putovanja svijetom slijepih. Hvala Andreas.

Svuda je trebalo slijediti Andreasov glas i upute i sljepackim stapom ispred sebe raditi polukruzne kretnje (ne tapkati) i tako "opipavati" po cemu hodamo. "Krenite ravno po kamenom putu i zastanite kad dodjete na drveni most". Marin mali u panici uzvikne "izgubio sam stap." Stap je brzo nadjen a Andreas je djecacima objasnio kako se stap pravilno drzi i koristi kako bi osjetili sto je ispred njih. Kamena zavojita staza je bila siroka mozda pola metra, s lijeve i desne strane je rasla trava. Bili smo u sumi. Zrak je mirisao svjeze, cule su se razne vrste ptica i ostalih zvukova koje cujemo u sumi. Stapom smo "napipavali" drvece i zbunje sa strane. Potom rukama, lisce i iglice. Mirisali su borovi, pod nogama meka trava i mahovina. Drveni most je imao rukohvat i neravna obla debla po kojima smo oprezno hodali. "Sad cemo uci u spilju," najavio je Andreas. "A s lijeve strane vas docekuje osvjezenje." U spilji sam stap podigla i opipavala strane rukom. Prava hladna neravna stijena. Osvjezenje je bila voda koja je sipila iz stijene.

"Uci cemo u trgovinu, pripazite na vitrinu s lijeve strane, da djeca ne lupe glavom." U trgovini smo opipavali torbe i novcanike smjestene u kosarama. Razne glazbene instrumente, uglavnom zvecke i bubnjeve. Nakon toga, izvan trgovine krecemo dalje u "GRAD". Lijevo zeljezna ograda, desno terasa od kafica. Postanski sanducic. Kanta za smece. Andreas se pobrinuo da doznamo gdje je sto i da dodjemo do toga. Djecake bi uzimao za ruku i vodio ih da to osjete.

"Sad idemo kupovati u vocarni," rece i doda "Otvorio sam vam vrata, udjite." Tu sam tapkala stapom po podu i rukom pokusavala pronaci voce i povrce. Prvo sam naletjela na blagajnu a onda produzila do kutija. Krumpir, tikvice, djumbir.

Izlazimo van. Moramo prijeci preko ceste. Gradska buka je nepodnosljivo glasna. Zastrasujuca i prijeteca. Ono sto otvorenih ociju jedva primjecujemo, sada je upravo lupalo po nasim usima. Kad se cuo spori zvuk "tuk tuk tuk", bilo je jasno da smo dosli do semafora. Na gotovo svakom semaforu u gradu se nalazi ovakva narancasta kutija za sljepce. "Kad se signal ubrza, zeleno je i mozete prijeci. Ali prvo pripazite na rubnike koji se na jednom mjestu spustaju. Tu sidjite. Oprezno." Signal se promijenio, automobili se ocito zaustavili a mi svi nahrupili preko zebre, opipavajuci stapom put pred sobom kako se ne bismo spotaknuli na rubnik. Signal je ponovno postao ubrzan a djecaci su primjetili da hodamo preko "crvenog". "Znam, ali ne brinite" rece Andreas. "Ja sam za vas zaustavio promet, dok ne stignete na drugu stranu."

"Sad cemo se voziti autobusom do aerodroma, tu je stanica a evo se cuje i autobus." Pravi autobus se stvarno cuo, zaustavio ispred nas i otvorio vrata. Usli smo unutra, sjeli i vozili se. Da li je to bila nekakva pokretna traka ili dobar simulator - ne znam ali znam da smo se stvarno "vozili". Imali smo osjecaj voznje ali nista nismo vidjeli. Zavoji, uspon i na kraju zadnja stanica - zracna luka. Izlazimo i zaobilazimo autobus da bismo dosli do ceste. Ponovno treba prijeci na drugu stranu, ovaj put preko glatkog asfalta. Buka aviona je zaglusujuca.

Za kraj, dolazimo u bar u kojem cemo popiti pice i odmoriti se od jednosatne ture. Glazba je tiha i ugodna, cijelo mjesto mirisi na bar s plisanim stolicama. Zamisljam da su tamno crvene. Ne znam zasto. Rukom treba slijediti sank do kraja, tu ce nas cekati nas konobar, Kristijan. Kristijan nas je doveo do naseg stola, sjeli smo. Narucili sok od jabuke. Djecaci su narucili slamke. "Kakve hocete, plave ili crvene."
"Ja cu crvenu," kaze Marin Mali. "A ja plavu," kaze Buljooki. Kristijan je cuo Malog i mene kako pricamo hrvatski i poceo s nama pricati na hrvatskom. "Evo tebi crvena, a tebi plava". Boje se naravno nisu vidjele al klinci su bili zadovoljni. Kristijan je iz Koprivnice, vec je cetiri godine u Becu i SLIJEP je potpuno. Andreasa smo isto sve ispitali jer je voditeljica rekla da nemaju s tim problema i da ih mozemo doticati ako imamo potrebu jer su navikli na dodire puno vise nego mi. Andreas je oslijepio na jedno oko u nekakvoj nesreci prije 23 godine a na drugo nakon ocne bolesti. Smatra da je lakse onima koji su od rodjenja slijepi. Za razliku od njih, dugo se mucio nauciti breilovo pismo (reljefasto pismo sljepih). Andreas je bio i ostao kuhar. Ozenjen za istu zenu kao i prije sljepoce. Ne znam da li ima djece ali pretpostavljam da ima jer je s nasom bio vrlo strpljiv. Nisam uspjela doznati kako slijepi od rodjenja sanjaju, sto vide u snovima, kao sto se jednom pitao pijesak u gacama

Nakon popijenog sokica i racuna placenog u kovanicama ("Evo, mislim da su to 4€ za dva soka) je nasoj posjeti svijetu slijepih dosao kraj. Andreas nas je odveo do mjesta gdje se pocela nazirati manja tama, tu je bio izlaz. I sad, na svjetlu, imali smo priliku vidjeti njega ali ne i on nas. I svi odreda smo imali svoju predodzbu njegovog izgleda koja je bila potpuno razlicita od stvarnosti. Ja sam ga zamisljala kao omanjeg, mozda i debljeg muskarca pedesetih godina. Bio je visok i mrsav, crnokos. Jedno oko je bilo tamno plave boje a druge svijetlo. Bilo je jasno da ne vidi. Svejedno je bio u stanju svakom dati ruku kad smo mu se zahvaljivali na vodjenju Svijetom slijepih. Moj Mali mu je rekao: "pa ti uopce nisi slijep." Valjda zato sto je imao oba oka a djecaci su ocekivali mozda nekog bez ociju. Andreas je imao divan glas ali je bio ruzan muskarac. Kad smo ga vidjeli, oci su gledale a usi vise nisu cule taj divan glas. Vizualno je pobijedilo i takvog covjeka nikad na cesti ne bih pogledala. Ali izmedju tisucu glasova bih uzivala slusajuci upravo njegov, poseban, dubok i miran. Oci stvaraju predrasude kojih u svijetu slijepih nema.

Nakon svega smo zakljucili da djecaci vise nikad ne trebaju zaspati s upaljenim svjetlom.

Uglavnom nas je ovaj mali izlet poprilicno iscrpio, zbog ogromne koncentracije koju smo ulozili kako bismo se kretali Tamom, poput onih koji citav zivot tako zive. Radilo se o "izlozbi" na kojoj nema nista za vidjeti, o instalaciji Dijalog u Tami u beckoj Stadthalle. Instalacija je od pocetka 2006 postavljena u Becu a slicnu se moglo posjetiti u 17 zemalja Europe, Azije i u Americi. Privukla je preko 4 milijuna posjetitelja. Petkom navecer je moguce doci i na veceru u mraku i prepustiti se svim osjetilima osim vida. Glavna ideja iza svega je da nismo u stanju zamisliti kako je to biti slijep, sve dok to ne probamo. Evo i dijela engleskog teksta o tome:

Only few people have an idea of what it is like to be blind. They cannot imagine a life without sight, picture blind people as needy veterans that met a dark fate and are dependant on the mercy of others. They rely on visual impressions.

Vision alone seems to be the key to the world - a world where televisions and computer screens seem to have ushered in an age of vision. We think, speak, we even dream in pictures, voraciously devouring everything there is to see. Beauty is something to see - what cannot be looked at appears dull, is hardly realized as being part of our life.

Even in everyday language, blindness connotes negative attributes. You are up a blind alley, blind with rage, blind to a solution. Blindness, it seems, is synonymous to disorientation, faultiness and ignorance.

As soon as you are confronted with blindness in everyday life, however, this stance no longer seems comprehensible. Being blind sure means being left out of many things, means conforming oneself to a visually-centered society. It does, however, not mean desperation and loss of the pleasures of life, because a different way of perceiving the world replaces sight.

This gives life a new, non-visual quality. Things are not only beautiful because they look nice. Instead, all their invisible elements contribute to the foundation of comprehension. The texture of a cup, the character of a road, the noise in a cafeteria, the wind patterns of a city, things that were always present, gain importance and add to the perception of the world. What a paradox, to relearn seeing by not seeing.

Out of this tension, "Dialog im Dunkeln" was born, an exhibition that tries to take the ideas and non-visual observations of blind people as a source for discovering the invisible in us and all around us. "Dialog im Dunkeln" sure is no "everyday" exhibition. It is a platform for communication and cultural exchange, an opportunity to risk a change of perspective and to gain experience without being patronized.

The concept of "Dialog im Dunkeln" was successfully realized around the world. Always there are blind guides escorting visitors through lightless rooms representing scenes of everyday life like a public park, a busy intersection, a boathouse or a bar. Tours take place as a three hour part in management trainings of multinational enterprises or as a several-year-long employment measure as presently takes place in the Speicherstadt in Hamburg, Germany.


Mozda mi tu ne bismo nikad niti zavrsili da moj Mali ovdje nije osvojio karte za dvoje odraslih i dvoje djece i svaki dan barem dva puta pitao (kao i njegov najbolji prijatelj Buljooki Ljepotan) "mama, kada cemo ici u muzej u mraku???" Nisam sigurna sto su ocekivali iako smo ih pripremali na potpun mrak, kao sto su nam na telefonskim informacijama rekli. Inace su pravila ulaza vrlo stroga. Nista sto bi moglo zasvjetliti, nije dozvoljeno ponijeti. Mobitel je potrebno iskljuciti (ionako nema signala) a ako bi netko i upalio nekakvu bateriju ili sibicu, cijela grupa bi morala prekinuti posjetu.

Sve u svemu, ovo je bilo vrlo vrlo neobicno i dragocjeno iskustvo o kojem smo razgovarali i razmisljali jos dugo. Rado bih otisla jos jednom. Kada ste zadnji put pomogli slijepcu prijeci cestu ili ih upitali koji tramvaj cekaju ? Nikada? Nista ga niti primjetili ? Mislili ste da sve to ionako mogu sami ? Mozda i mogu ali im je sigurno drago kad im netko pomogne.

13.09.2007. u 22:22 • 19 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>



Komentari da/ne?

Loading

citam

ovo je samo moj mali podsjetnik na blogove koje posjecujem, to ne znaci da su mi tu svi favoriti. nemarno osvjezujem ovu listu i svako malo shvatim da na njoj nema nekim meni dragih blogera kojima ne propustam niti jedan post. neka mi oproste na kaoticnosti, nije namjerno. ali sigurna sam da znaju koliko ih volim pratiti i da se nece uvrijediti:

sjor profesur
brod u boci legendarni
marchelina
kritika pragmaticnog uma
kengur
xiola
tyche
cranberry
champs
bugenvilija
suzette
JJA
macka u martama
MiniMaxine
seoska idila
Zvrk
brunhilda
Viola
Tea
kamena kucica na skoju
sklodowska
Zona
gustirna
ciovka

njamnjam
marina kuharica za male i velike
trogirski gastronom
enogastromama
cooketa
torte
dalmacija
pijesak u gacama
miris, zlato i zacini
kucanica u japanu
kabulske price

fotke
remek djela bugenvilija: Foto Tvornica Snova
remek djela blue veki

Copyrightom zasticeno.
Nemojte "posudjivati" moje fotografije, tekstove ili price i objavljivati pod svojim imenom. Pitajte i dogovorit cemo se.




od 20.5.2013.